Razvoj društvenog poduzetništva u Hrvatskoj

Elementi društvenog poduzetništva nisu nešto što postoji tek otkad se počelo govoriti o njemu. Kroz povijest su postojali razni načini poslovanja koji su se bar dijelom, ako ne i u potpunosti držali principa društvenog poduzetništva, što se najviše može primijetiti u povijesnom razdoblju udruga i zadruga. No, kako se povijesne, pa tako i gospodarske prilike razlikuju u pojedinim državama, tako se i povijest društvenog poduzetništva razlikuje u različitim državama EU. Možda je najbolji primjer upravo to da se kod definiranja društvenog poduzetništva, EU ne fokusira na okolišni dio koliko se pridaje u Hrvatskoj (važno je napomenuti da ga se ne isključuje). Naime, prva definicija društvenog poduzetništva koju je pružila Europska komisija bila je u „Inicijativi za društveno poslovanje“ („Social Business Innitiative“) 2011. O društvenom poduzetništvu se, naravno, razgovaralo i prije, posebice nakon ekonomske krize 2008. i nakon 2009. kada je tadašnji predsjednik EU José Manuel Barroso inicirao promociju i razvoj društvenih inovacija, te prihvaćanja strategije Europa 2020. koja se usvojila 2010., ali ovo je prvo definiranje društvenog poduzetništva na razini koja će utjecati na njegov razvoj u EU, pa tako i u Hrvatskoj. EK ističe da je društveno poduzetništvo dionik socijalne ekonomije:

„čiji je glavni cilj imati društveni učinak, a ne ostvariti profit za svoje vlasnike ili dioničare. Posluje pružajući robu i usluge za tržište na poduzetnički i inovativan način, a svoju dobit koristi prvenstveno za postizanje društvenih ciljeva. Njime se upravlja na otvoren i odgovoran način i posebno uključuje zaposlenike, potrošače i dionike na koje utječu njegove komercijalne aktivnosti.“[1] (nap. prev.)

Prema Inicijativi, društveni poduzetnici su oni čiji je razlog komercijalne aktivnosti socijalni ili društveni cilj općeg dobra, često u obliku društvene inovacije, kod kojeg se dobit ulaže u dostizanje društvenog cilja i gdje način organizacije ili vlasnički sustav odražava njihovu misiju, korištenjem demokratskih ili participativnih načela ili fokusiranjem na socijalnu pravdu. Društveni poduzetnici tako, prema Inicijativi, pružaju socijalne usluge i/ili robu i usluge osobama u nepovoljnom položaju i/ili proizvode dobra ili usluge s društvenim ciljem, kao što su socijalna i profesionalna integracija putem zapošljavanja osoba u nepovoljnom položaju, posebno zbog nedovoljnih kvalifikacija ili društvenih ili profesionalnih problema koji dovode do isključenosti i marginalizacije, ali čija aktivnost može biti izvan područja pružanja društvenih dobara ili usluga. Ovdje je dobro napomenuti da je  jedan od ograničavajućih faktora kod poimanja društvenog poduzetništva u javnosti, pa tako u kod zakonodavnih tijela, da se često kao primjer društvenog poduzetnika uzima udruga osoba u nepovoljnom položaju koja proizvodi proizvode kojima financira aktivnosti i usluge kojima će se poboljšati kvaliteta života osoba u nepovoljnom položaju. Takva udruga, u pravilu, jest društveni poduzetnik, ali ona nije jedini primjer niti udruženja niti poslovanja koja i po definiciji EU i po hrvatskoj definiciji može postojati. Obje definicije dopuštaju različite oblike društvenih poduzetnika i poslovanja, sve dok njihove karakteristike odgovaraju karakteristikama društvenog poduzetništva.

            Stupanj razvijenosti društvenog poduzetništva, samoprepoznatljivosti, prisutnosti u politici i zakonodavstvu i prepoznatljivosti u javnosti u EU razlikuju se od države do države, te kod njih dolazi i do manjih različitosti i kod poimanja i razvoja društvenog poduzetništva od definicije koju pruža EU te zbog toga ne postoje ni ograničenja EU po tome tko može i tko ne može biti društveni poduzetnik, no „signali“, aktovi i regulacije koje se vežu uz društveno poduzetništvo dio su općenite politike EU.  Tako je, na primjer, „Akcijski plan za socijalnu ekonomiju“ iz 2021 orijentiran na stvaranje uvjeta i otvaranje mogućnosti te šire priznanje društvene ekonomije i društvenog poduzetništva, a među šest prioriteta Europske komisije za razdoblje 2019.-2024. nalaze se europski zeleni plan i gospodarstvo u interesu građana u kojima se nalaze elementi društvenog poduzetništva. Napravljena su i mapiranja društvenog poduzetništva 2014., 2016., i 2018.-2020. Ipak, razvoj društvenog poduzetništva ne zahtjeva nužno ni ne ovisi o donošenju posebnog zakonodavnog okvira. No, to nije spriječilo da čak 12 država članica u donošenju istog (Grčka, Francuska, Češka, Italija, Portugal, Španjolska, Belgija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija) još od 1999. pa nadalje. Hrvatsku se, zbog postojanja „Strategije za razvoj društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2015. do 2020. godine“ stavlja među države kod kojih postoji nepotpun zakonodavni okvir, ali kod kojih postoje pomaci za razvoj društvenog poduzetništva. Međutim, nakon „isteka“ strategije do sad, osim poluslužbenih informacija o osnivanju radne skupine vezane uz razvoj društvenog poduzetništva, ne postoji mnogo naznaka da će se stvoriti noviji službeni dokument i/ili zakon vezan uz društveno poduzetništvo.

Općenito, društveno poduzetništvo u EU je još uvijek u razvoju, ali cilj joj je razviti balansirane ekosisteme u kojima se treba razviti komunikacija među dionicima društvenog poduzetništva, te ojačati povezivanje sektora i područja politika relevantnih za društvena poduzeća. Prema podacima iz studije Europske komisije “Socijalna poduzeća i njihovi ekosustavi u Europi” (Social Enterprises and Their Ecosystems In Europe – Comparative synthesis report) iz 2020., 13,6 milijuna Europljana radi u području društvenog poduzentištva.[2] Budući da se radi o osobama koje stvaraju poslove, ponajviše za osobe koje su u nepovoljnom položaju na tržištu rada, razvijaju uključivost i održivost u poslovanju, te djeluju za dobrobit zajednice i uključuju je u razvoj svog poslovanja, vidljivo je da je riječ o obliku poslovanja koji ima veliki potencijal u gospodarstvu i općenitom napretku društva, te se isti ne bi trebao marginalizirati i ukalupljivati u već zadane okvire.

            U Hrvatskoj su se oblici društvenog gospodarstva ostvarivali kroz zadrugarstvo koje u Hrvatskoj, kao što je već objašnjeno u radu, ima povijest dugu više od 150 godina. Zadrugama se, kao važnom gospodarskom subjektu, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, često pripisuju obilježja socijalnog poslovnog subjekta (npr. braniteljska socijalno-radna zadruga), što ona može, a i ne mora biti. Ipak, kroz razne zakonske okvire, medu kojima su ponajviše okviri zadrugarstva, uređeni i elementi prepoznatljivosti društvenog poduzetništva. Uz zadruge, u Hrvatskoj su značajni društveni poduzetnici razne organizacije civilnog društva, a broj „tradicionalnih“ poduzeća i pojedinaca koji se bave društvenim poduzetništvom je malen te se zbog slabe poznatosti i zastupljenosti društvenog poduzetništva propuštaju se mnoge prilike za unaprijeđenje prilika u zajednici. No, u posljednjih petnaestak godina napravljeni su značajniji koraci prema njegovom razvoju. U Zagrebu je u rujnu 2011. godine u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja održan 7. Sajam zadruga hrvatskih branitelja te je, kao popratni događaj organiziran okrugli stol na kojem se po prvi put jasnije razgovaralo o razvoju društvenog poduzetništva i na kojem je spomenuta izrada strategije za razvoj društvenog poduzetništva u Hrvatskoj. Također, na okruglom stolu su izlagači iz raznih ministarstava i institucija koji se bave gospodarstvom, naglasili sve probleme kojima se susreću u definiranju društvenog poduzetništva kao „nove“ poduzetničke ideje.

Dijelom potaknuta pomacima na području društvenog poduzetništva u Europskoj Uniji, te zbog toga što je nakon ulaska u EU 2013. preuzela i obvezu provedbe Strategiju Europa 2020., donesena je već spomenuta „Strategija razvoja društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2015. do 2020. godine“. Uz razvijanje društvenog poduzetništva u Hrvatskoj, smanjivanje regionalnih razlika, povećanje zaposlenosti te uspostavljanje pravednijeg upravljanja društvenim bogatstvom, glavni ciljevi strategije bili su

  • uspostava i unapređenje zakonodavnog i institucionalnog okvira za razvoj društvenog poduzetništva,
  • uspostava financijskog okvira za učinkovit rad društvenih poduzetnika,
  • promicanje važnosti i uloge društvenog poduzetništva kroz sve oblike obrazovanja,
  • osiguranje vidljivosti uloge i mogućnosti društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj,
  • te informiranje opće javnosti o temama u vezi s društvenim poduzetništvom.[3]

U Strategiji je istaknuto i da društveno poduzetništvo može značajno doprinijeti ostvarenju društvene kohezije, u borbi protiv siromaštva, povećavanju zapošljivosti, kreiranju novih proizvoda, povećavanju konkurentnosti, očuvanju resursa, vrednovanju baštine i bioraznolikosti, te unapređenju kvalitete života kroz poslovanje za društvenu dobrobit.

Iako nisu sve planirane aktivnosti i ciljevi iz Strategije ispunjeni, ipak je pružila napredak u razvoju društvenog poduzetništva. Došlo je do pomaka vezanih uz ciljeve te se povećao broj društvenih poduzetnika, institucija i obrazovnih ustanova koje u njemu izravno ili neizravno sudjeluju, promiču ga ili obrazuju o njemu. No, pitanje je što i kako dalje budući da nove strategije nema, a veliki dio Strategije iz 2015. ostao je neostvaren. Trenutno (sredina 2022.) jedini pomaci na području društvenih poduzetnika vidi se u nastojanjima dionika društvenih poduzetništva da se potaknu zakonodavna tijela na proces sastavljanja zakona o društvenim poduzetnicima te u projektima sufinanciranima putem bespovratnih sredstava europskih fondova. Kroz te projekte, moguća je i popularizacija društvenog poduzetništva, kao i ostvarenje društvenog cilja zbog kojeg društveno poduzetništvo i postoji, ali uglavnom se radi o projektima iz programa koji su trebali završiti 2020. Trenutno se društveni poduzetnici u Hrvatskoj mogu osloniti jedino na EU i nadati se da će se u ostvarivanju ciljeva Europske komisije pozitivno razvijati i situacija u Hrvatskoj. Također, razvoj se vidi i u dodatnom osvješćivanju javnosti o konceptu društvenog poduzetništva, uz razvijanje javnih politika koje aktiviraju i podupiru moguće dionike na području ovog poduzetništva, uključuju i cjeloživotno obrazovanje, s osvješćivanjem o njemu još u osnovno-školskoj dobi i poticanjem rada dobrih primjera ove vrste poduzetništva.

Share this post