U Hrvatskoj 91% površine pripada ruralnom području, no, unatoč povećanju uspješnih priča, mogućnosti koje ruralna područja pružaju u poduzetništvu još nisu dovoljno iskorištene. Mnogi koji u ruralnoj sredini žele „pokrenuti“ nešto i/ili u tome i uspjeti, nailaze na mnogobrojne prepreke, što birokratske, financijske ili druge prirode, ali i na pitanje održivosti svoje poduzetničke priče.

No, jedno od mogućih rješenja je primjenjivanje principa društvenog poduzetništva, oblika poduzetništva kojem glavna svrha nije samo stvaranje profita, već ostvarivanje društvenog cilja – ekološkog, kulturnog i/ili socijalnog – te kod kojeg se stvorena dobit/višak prihoda u cijelosti ili većim dijelom ulaže za dobrobit zajednice.

Udruživanja

Poduzetnik na ruralnom području uglavnom se želi posvetiti poljoprivredi, poljoprivrednim i/ili autohtonim proizvodima te ruralnom turizmu. On treba doći do resursa, financija, tržišta te do osiguravanja održivosti i napretka, ne samo svog poslovanja, već i okoliša i zajednice u kojoj radi. Za primjer se može uzeti poljoprivrednik koji se želi posvetiti smokvama i proizvodima od smokve. Mora se zapitati ima li dovoljno stabala smokve koja će mu pružiti dovoljno plodova za, npr. suhe smokve, džemove, likere, brašno od lista smokve… Ukoliko nema može razgovarati s drugim poljoprivrednicima tog područja, svojim susjedima, koji na svojim posjedima ima smokve te se udružiti kako bi zajedno mogli krenuti u preradu.

Onima koji nisu sigurni žele li se udružiti, dobro im je napomenuti da umrežavanja dionika pomažu i kod pregovaranja s otkupljivačima​, održivosti​, ostvarivanju konkurentne ponude i međusobne promocije​, dobivanju potrebnih oznaka za svoje proizvode, pregovaranju sa zakonodavnim tijelima i institucijama, dobivanju poticaja od RH ili EU​ i organiziranju edukacija koje će im pomoći u daljnjem poslovanju​.

Proizvodnja i financiranje

Preradu bi trebale voditi osobe koje imaju dovoljno znanja o pravljenju sigurnog i kvalitetnog proizvoda i koje mogu prenijeti znanje na buduće generacije. Nakon toga, dionici mogu zajedno stupiti u osmišljavanje vizualnog izgleda svojih proizvoda, reklamiranja, deklariranja i dobivanja potrebnih certifikata (eko proizvod, izvornost, kvaliteta…) te krenuti u svoju prodaju ili pronaći otkupljivače za svoje proizvode koji ih na kraju nude kupcima. U ovom procesu bitno je imati mali utjecaj na okoliš o čemu se može naučiti iz tradicije. Dobit je potrebno vratiti u uloženo i zajednici kako bi se unaprijedila i zaposlile nove osobe, te proizvođačima i prerađivačima kako bi se obrazovali o tome kako poboljšati svoje poslovanje, uvesti inovacije i doći do financiranja.

Održivo financiranje, ponajviše u početnim koracima, bitna je stavka kod svakog poslovanja, a, zbog krive predodžbe o društvenom poduzetništvu u društvu, postoji dojam da se do njega se teško dolazi. No, dobro je znati da, osim kroz prodaju proizvoda, društveni poduzetnici do financiranja mogu doći putem bankovnih kredita, putem već spomenutih mjera i poticaja hrvatskih ministarstava i EU, te putem (su)financiranja projekata kroz EU fondove koji, ukoliko su dobro osmišljeni, mogu bitno unaprijediti poslovanje.

Na ovom primjeru, udruženi dionici kod otkupljivača djeluju održivo te su spremni ponuditi bolje ugovore i bolju cijenu za njihov autohtoni i/ili domaći proizvod, ponajviše jer znaju da će kupci cijeniti pravilno deklariran i siguran domaći proizvod kojem znaju porijeklo i priču o proizvodnji i proizvod za koji su sretni da su platili više jer su platili kvalitetu i nastavak proizvodnje. Navedeni pozitivni faktori vraćaju se uzgajivačima i proizvođačima koji su dodatno potaknuti na daljnju proizvodnju i napredak.

Društveno poduzetništvo

Ovdje se učinak društvenog poduzetništva vidi u korištenju dostupnog resursa u zajednici te pozitivnom utjecaju na okoliš kroz razvoj eko proizvodnje i, možda, sađenja novih stabala smokve ili drugih voćaka koje će proširiti ponudu proizvođača. Kulturni cilj ostvaren je prijenosom znanja o načinu uzgajanja i proizvodnji autohtonih i domaćih proizvoda čime je taj proizvod i način proizvodnje „spašen“ od zaborava, a smokva, koja je „voljeno“ stablo u zajednicama u kojima raste, dobila je još veći značaj u kulturi i poduzetnički status. Socijalni/društveni cilj ostvaren je kroz nova zapošljavanja, zapošljavanja osoba u nepovoljnom statusu na tržištu rada (poljoprivrednici, starije osobe, mladi, žene ruralnih područja…) te ulaganjem u napredak osoba koji se bave proizvodnjom te ulaganjem u napredak zajednice budući da su sve aktivnosti vezane za ekološke, kulturne i društvene ciljeve, osnaživanje i stjecanje novih korisnih znanja.

Nakon ovih, „početnih“ koraka, poduzetnik može razmišljati i o drugim načinima svog poslovanja, opet uz društveno poslovanje, kroz širenje svoje ponude i ruralni turizam. Na ovom putu naići će na brojne prepreke, ali u zajedništvu/umrežavanju dionici su i jači i otporniji i održiviji i u prilikama i neprilikama.